|
Povodom kraja još jedne natjecateljske sezone odlučila sam intervjuirati S. Garipa, trenera TK ''KONDOR'', koji je velikim djelom zaslužan za rezultate. Nakon što sam saznala kada održava treninge, dogovorili smo se za termin. Trener je velikodušno odvojio 15-ak min. svog treninga kako bi meni odgovorio na nekoliko pitanja. Smjestili smo se i započeli...
IME I PREZIME: Stjepan Garip
ROĐENDAN: 18. 09. 1979.
Za početak, kako si?
Dobro, hvala. Vrlo dobro!
Jesi spreman da te malo izrešetam pitanjima?
Jesam, pucaj!
Ajmo onda. Koliko dugo si trener?
Aktivno sam trener od '99. godine. Znači to je... Jako puno...
Već 11 godina...
Da, 11 godina. Natjecatelj, odnosno borac, sam bio od '87. do '99.
Kada si došao u TK ''KONDOR''?
Pa, u klub sam došao s početkom godine, znači 01. 01. 2010., a prvi trening sam odradio 07.01.
U TK ''KONDOR'' si došao iz jednog velikog kluba, iz TK ''DUBRAVA''. Da li znaš koliko aktivnih članova TK ''DUBRAVA'' broji? I dal' bi mogao povući paralelu između ta dva kluba?
DUBRAVA broji oko 400-500 članova. Što se paralele tiče nema neke bitne i vidljive razlike. Ovdje je možda malo opuštenija atmosfera. Ja sam i tamo bio trener borbene ekipe, nisam puno mijenjao u načinu rada i ne osjećam neku veliku razliku. Tamo sam možda radio sa 10-20% više ljudi u natjecateljskoj grupi, ali opet sve je to tu negdje pošto je način rada isti.
Je li bilo teško prihvatiti se treninga sa novom ekipom?
Hmmm... Pa uvijek dosta teško promijeniti sredinu. Smatram da se ja dosta brzo socijaliziram u nekoj novoj sredini, a onda je stvar druge strane kako će me ljudi prihvatiti, tj. djeca koju treniram. Neke povratne informacije su bile da su me fino prihvatili.
Koliko im je trebalo da te prihvate?
Pa sigurno jedno 2-3 mjeseca dok nisu prihvatili način rada, koji je sigurno drugačiji od trenera Ivice koji je prije vodio tu grupu. Neki moji elementi su teži dok su njegovi bili lakši na primjer, pa je trebalo vremena da se priviknu na to. Najgore, tj. najteže je bilo prilagoditi se u samoj borbi- novi trener, nova taktika ja vičem ''Step!'', a Ivica je prije vikao ''Povlačenje!'' znači takve sitnice dok se mi ne uskladimo.
Jesi li bio zadovoljan natjecateljskom ekipom koja te dočekala?
Jesam, jesam. Ja kažem ''uvijek kreni od svoje kuće''. Tamo sam imao možda jaču ekipu, možda jači rezultat, ali i veću odgovornost. Ovdje je bila malo slabija ekipa sa nešto slabijim rezultatom, ali tu je Matija Šantić koji mora biti prvak države, pa s njim treba doći do tog 1. mjesta. Što se malog Kuliša tiče – kad sam vidio ždrijeb, priželjkivao sam da bi on mogao biti prvak države, što na kraju i je bio.
Vodiš dvije grupe, 2. grupa se sastoji od redovitih natjecatelja dok ovi iz 1. ipak još ne idu na puno natjecanja. Vidiš li potencijal u nekome izte 1. grupe?
Vidim, vidim. Evo, na primjer mali Antonio Šegota. Ima strašan potencijal, strašne antropometrijske predispozicije, agilan je, brz, eksplozivan. Što se taekwondoa i taktike tiče je još zelen, ali ima čak i dobru tehniku i sad ga samo treba dizati kroz neka natjecanja, kroz sustavni dobar rad. Izdvojio bi možda malu Petru Kuljiš koja također ima potencijala. Antonio Stapić se digao ove sezone. Do sad nije imao nekog uspjeha u borbama jer je bio formaš, ali evo sad je bio najbolji kadet na 1. Grobnik Kupu. Kad bi povukao paralelu od njegovog prvog nastupa ove sezone u Splitu do zadnjeg turnira u Čavlima on je i tehnički i taktički napredovao 200%. Redovit je na treninzima, sluša, upija k'o spužva i možda jednog dana... Tko zna? Ja ti mogu navesti prmjer Martine Zubčić kao kadet nije napravila ništa, kao juniorka- nešto malo, kao seniorka ima olimpijsku medalju.
Znači možda treniraš budućeg olimpijca?
A čuj... Tko će to znati?! Ima nade. Statistika kaže da je 3% u talentu, a 97% u samom radu i zalaganju.
Kakvi su, po tebi, tvoji rezultati s novim klubom?
Joj. Ma glupo mi je išta govoriti. Pitaj me za godinu dana dal' sam zadovoljan. Ove godine imamo 4 pehara, ako ih iduće godine ne osvojim ili nisam približno blizu znači da loše radim. Ako ponovim rezultat i još nanižem ih nanižem 3 pehara znači da radim bolje.
Maloprije smo spomenuli 1. Grobnik Kup. Išao si sa petero djece – kući donio 5 zlatnih medalja, pehar za najboljeg kadeta, pehar za najboljeg mlađeg kadeta i klupski pehar za 1. mjesto? Kakav je osjećaj?
Ja mislim da se meni to u nikad životu nije dogodilo, a bio sam na brdo natjecanja. Nije mi se dogodilo da sam bio sa 3 borca i 3 zlata, a kamoli 5 boraca - 5 zlata. Možda sam bio s jednim borcem i jednim zlatom, ajde dva., ali 5 boraca nikada i to natjecateljima šarolike ekipe. To su bili Borna Milovčić koji je ove godine tek krenuo, David Bazjak koje bolje radi forme nego borbe, Antonio Stapić je iznenadio i mene i sebe i sve oko sebe, Antonio Šegota se cijelu godinu vukao do medalje, nikako do nje i na kraju je i on uzeo zlato i Maja Ljubanović od koje sam očekivao zlatnu medalju jer je ipak malo odskakala od konkurencije. Još su dobili nagrade za najboljeg mlađeg kadeta, starijeg kadeta i ekipno 1. mjesto.
Kad smo već kod natjecanja u Rijeci... Ove godine smo puno putovali. Bili smo diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije čak i u Sloveniji. Jel' naporno provoditi dane u dvorani?
Iskreno, nekad je, a nekad i nije. Ovisi o rezultatu – ako borbe idu dobro ti si automatski dobre volje i jedva čekaš drugu borbu. S druge strane ako negdje stane, ako te netko naljuti ako je možda neka sudačka pogreška onda si malo u depresiji. Nekad je naporno i teško voziti tu kilometražu, otići u Split, Imotski, izdržat natjecanje, vratiti se... Umoran si još 3 dana poslije, ali ako je neki bolji rezultat onda si zadovoljan, sretan i zaboraviš na to.
A kada ste u dvorani, čime si kratite vrijeme?
Kako kratimo vrijeme? Pa gledaj, sustav natjecanja je slijedeći – sve kategorije idu u istovremeno. Ja volim uvijek pogledati, ako imam 5 natjecatelja, sve kategorije. Snimam i druge borce iz drugih klubova pa ako se radi nešto dobro pokušavam to primijeniti kod nas u dvorani kasnije- tako da mene u principu nema na tribini cijeli dan. Ujutro ih zagrijem, dam im popise borbi, a kasnije ih samo skidam dolje. Dosta pratim borce iz drugih klubova da vidim koje su im prednosti i mane, jer su nam to budući protivnici pa ako ikada izvučemo nekoga od njih ja znam reći svom borcu da mali/mala radi super kružni udarac desnom nogom pa ćemo mi u napad s lijevom da mu blokiramo tu desnu. Volim biti aktivan pa mi vrijeme brže prođe.
Jesi li praznovjeran?
Jesam, jako. Uvijek je brijanje glave, uvijek je ista pozicija stolice, uvijek je dizanje u isto vrijeme, uvijek se nosi isti lančić i slične svari koje ja godinama radim. Ima jako puno tih sitnica koje moju ženu već smetaju lagano no to su moji rituali. Dok sam, na primjer, bio natjecatelj – imao sam majicu s napisom jedne firme i ona se toliko ofucala da se raspala. Na kraju sam taj komadić majice znao vezati oko pojasa jer to meni kao nosu sreću.
Zbilja vjeruješ u to ili misliš da je to sve na bazi psihe?
Ma to je čisto na bazi psihe, pa šta mi je komad majice mogao pomoći?!
Ima li kakva zgodna anegdota sa natjecanja?
Joooj, bilo ih je puno, stvarno puno. Izdvojio bih prvenstvo Hrvatske kad se naš natjecatelj Ivan Markezić otišao presvući u svlačionicu. U međuvremenu je otišao na WC, a organizatori su zaključali svlačionicu i Markezić je ostao zaključan. Na svu sreću je imao mobitel pa je zvao kolegicu Miu Popović pa je ona nekako organizirala da se on otključa inače bi proveo dan u zahodu. Bilo je još puno anegdota. Svako natjecanje vuče neku anegdoticu sa sobom.
Imaš treninge svaki dan i ujutro i navečer, vikendima putuješ na dan, dva, a neki put i duže, a tu su i ljetne pripreme. Znam da si oženjen i da imaš malog sinčića. Kad onda stigneš biti dobar muž i otac?
Eh, vidiš... Ja ti tu imam veliku sreću što je moja žena iz svijeta taekwondoa. Prije dok sam bio dečko sam imao problema. Nađeš curu i sve je super u početku, ali veza pukne nakon mjesec, dva jer te nema navečer zbog treninga, nema te vikendima zbog natjecanja, nek' još ulete i kakve pripreme to je gotovo. A ženu sam našao baš iz samog sporta tako da zbilja shvaća sve moje obaveze. Zna šta su natjecanja, koliko traju, zna šta su pripreme, zna kad su treninzi i sl. Tako da je stvarno puna razumijevanja, ali da bi htio više vremena za obitelj- htio bi, no, kako se ono kaže, posao je posao, služba je služba, a družba je družba.
Misliš li da si postigao sve što si mogao postići kao trener ili da tvoje vrijeme tek dolazi?
Ma tek sam počeo. Od 100 stepenica ja sam prešao možda dvije. Još uvijek tražim napredak u samoj edukaciji sebe. Evo još trebam završiti tu višu trenersku i educirati se u svim pogledima, znači taktički i tehnički. Danas je to puno pristupačnije jer možeš putem interneta vidjet kako treniraju koreanci, iranci ili netko treći i onda kopiraš, tj. uzmeš najbolje segmente. Evo npr. ako Dinamo igra najbolji nogomet treba snimiti zašto igraju najbolji nogomet i tako vrijedi za sve sportove. Na taj način i ja djelujem, dosta snimam i sa strane se educiram. Mislim da ima dosta ne educiranih taekwondo trenera u Hrvatskoj jer ne nadograđuju sebe i ne rade na sebi što je jako bitno.
Za kraj, imaš li neku poruku ljudima koji će ovo čitati?
Pa, u principu, mogu im samo reći da treniraju, da se maknu s ceste i da se klone poroka današnjice. Ja se povodim za onim, što sam negdje pročitao, a glasi ovako:''Jedan više u dvorani - jedan manje na ulici!'' tako da bi to mogao nazvati i svojim motom.
Eto sad znamo puno više o tebi. Hvala ti što si izdvojio malo vremena za mene. Želim ti uspjeh u daljnjoj trenerskoj karijeri, ali i u privatnom životu. Bok!
Hvala tebi, a sad bježim natrag u dvoranu da nastavimo s treningom. Pozdrav!
Nakon treninga sam pričekala da se cure i dečki presvuku i okupe pa da popričam malo i sa njima! Evo što sam saznala...
IME I PREZIME: Ivana Blatančić, Mladen Kuliš, Mateja Martić, Ana Blatančić, Maja Ljubanović, Marija Blatančić, Antonio Stapić, Antonio Šegota
Bok društvo?
Svi: Bok Nina!
Kako ste?
Svi: Super! Odlično!
Možemo početi s pitanjima?
Svi: Može!
Krenimo onda… Koliko dugo trenirate?
Ana: Ja i Ivana 10 godina, a Marija 7.
Antonio Š.: Godinu i pol.
Antonio S.: 4 godine.
Mladen: 9 godina.
Maja: oko 5 godina.
Mateja: 3 godine.
Kakvi su vam rezultati?
Ana: Super!
Ivana: Odlični!
Marija: Odlični!
Antonio Š.: Dobri!
Antonio S.: Dobri!
Mladen: Meni su predobri ove sezone!
Maja: Dobri!
Mateja: Moji idu na bolje.
Da li imate najdražu pobjedu ili medalju?
Marija: Da! Meni je u Austriji osvojila sam 3. mjesto.
Ana: Meni je najdraža pobjeda iz Bosne, 1. mjesto!
Ivana: Posušje! 2. mjesto.
Antonio S.: Meni je s Grobnika!
Antonio Š.: Meni isto!
Maja: Na Feniksu kad sam osvojila 2. mjesto.
Mladen: Sad na Juniorskom - finale
Mateja: I meni je juniorsko.
Kako funkcionirate unutar dvorane kao grupa?
Svi: Super!
Antonio S.: A ponekad se posvađamo kad netko cinka. Danas je Šegota cinkao Anu.
Antonio Š.: Zato kaj nije htjela braniti na golu i uvijek viče da je ona glava kuće kad nema trenera!
Cure, vas 3 ste sestre, da li se slažete i izvan dvorane?
Ana: Ne baš toliko!
Nego? Jel se pošorate i doma?
Ivana: Da!
Marija: Da! Obavezno!
Ana: Ja ne! Možda ponekad…
A tko najviše cinka?
Marija: Ivana! Ne, ne, ne! Ipak mislim da Ljilja najviše cinka!
Kako ste prihvatili novog trenera?
Ivana: Bilo je čudno u početku, ali smo se kasnije navikli!
Mateja: Ma mi smo ti prilagodljiva djeca.
Marija: Super je trener! Kod tate smo radili puno teže, a sad je sve malo opuštenije!
Antonio Š.: Trener Garip je super! Od 100% on je 110 % super. On je najbolji!
Mladen: Odlično! Meni je trener predobar!
Imate li još uvijek tremu prije borbe?
Ivana: Ne! Pustila nas je trema prije godinu, dvije.
Antonio Š.: Pa, ne znam… Ponekad da, ponekad ne! Ponekad me malo zaboli u prsima. Ali samo malo! Nemoj da vidim da si napisala puno! MALO!
Antonio S.: Ja ne više.
Mladen: Sad rijetko. Još se zna dogoditi, ali u glavnom je nemam.
Maja: Da! Jako veliku! Imam leptiriće još uvijek.
Mateja: Joj! Ja uvijek imam tremu.
Jel' vam se teško koncentrirati na ono što vam trener govori tijekom same borbe dok je u dvorani onolika buka? Jel’ ga čujete uopće?
Ivana: Pa teško ga je čuti od onolike buke, ali kad se skoncentriramo onda je sve OK.
Antonio Š.: Pa ja se skoncentriram I onda ga čujem. I sad me na turniru boljela noga pa sam se skoncentrirao na pobjedu i zaboravio na bol. I Isus mi je pomogao isto.
Antonio S.: Ne, ja ga slušam. I ja se pomolim prije svake runde.
Mladen: To nije niti najmanji problem! Kako se on dere - čuo bi ga i u treću dvoranu!
Što biste željeli postići u taekwondou?
Marija: Ja bi htjela otići na olimpijadu!
Antonio S.: Ja isto!
Antonio Š.: Meni je tata rekao, ako nastavim biti ovako dobar u taekwondou da ću ić s njim u Brazil 2016. na Olimpijske Igre.
Mladen: A ne znam... Evo meni je trenutno cilj reprezentacija.
Maja: Ja bi prvo htijela malo poboljšati rezultate pa ćemo vidjeti di će me to odvesti.
Mateja: A joj, neznam... Isto k'o Maja.
Kako ste prošli u školi?
Ana: 4!
Ivana: 5!
Marija: 4!
Antonio Š.: 5.0!
Antonio S. : 4!
Mladen: 5!
Maja: 5!
Mateja: 5.0!
Kako usklađujete školu i treninge?
Maja: Pa nije teško kad si sve iz organiziraš!
Mladen: E tu moram pohvaliti starog! Kada sam ujutro u školi onda sve stignem, ali kada sam popodne u školi onda me tata vozi iz škole doma i onda na trening.
Mateja: Meni isto tata puno pomogne, jer živimo malo dalje pa me on vozi.
Da li se izvlačite ponekad u školi na kasne treninge ili putovanja?
Svi: Daaaa!
Mladen: Čim je to moguće!!!
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Ana: Igramo se vani u parku. Ili bejzbol ili odbojka ili noogometa ili lovice, svašta!
Antonio Š.: Ja gledam TV.
Antonio S.: Ja kad nemam trening, trčim oko jedne atletske staze tu u blizini.
Mladen: S kojim slobodnim vremenom? Ma šalim se, pa surfam internetom, gledam TV, nađem se s frendovima vani, s curom... Svašta!
Mateja: Potpisujem Mladenovo – osim ovog djela s curom!
Pretpostavljam da ste svi na Facebooku! Da li putem internet održavate poznanstva iz drugih gradova i država?
Mateja: Da, da...
Marija: Da! Najviše sa srbima!
Ivana: I sa Grčkom!
Mladen: Da! Ja se redovno čujem sa švabicama!
A kako stojite s ljubavlju?
Svi: Odlično!
Antonio Š.: Meni je trenutno najbitniji trening i samo me to zanima. A imat' ću curu kad se nađe vremena…
Matea, Mladen, puno se priča o vas dvoje! Ima li tu nešto?
Svi: Ima, ima…
Ana: Matea govori da nema, ali vidi se da ima!
Antonio S.: Nijeee… Ma Mladen ima curu vidio sam ja na internetu.
Marija: Evo sad su bili vani zajedno, u jednom disku. Znači tu nam dolazi neki znak! I mislimo da će biti nešto od toga.
Mateja: MOLIM?!
Mladen: Ma to je sve zafrkancija koju je trener zakuhao!
Da čujem ostale tračeve iz svlačionice!
Ana: A to nećemo!
Ivana: To ne smijemo odavati…
Ana: Evo još malo informacija, Maja i Domagoj i Hrvoje i Anja…
Maja: NEEEEEEE! To je glupost!
Mladen: E sad, da ti ja nešto kažem... Sve to smo ja i trener zakuhali, tako da je sve izmišljotina!
Dobro, dobro. Ako vi tako kažete... A tko vam je, i da li uopće imate osobnog uzora iz taekwondoa ili općenito iz života?
Marija: Ja imam! Martina Zubčić, Sandra Šarić i Matija Šantić
Maja: Meni su isto Martina i Sandra i Zaninovićke!
Antonio Š.: Enver Idrizi.
Antonio S.: Jackie Chan.
Mladen: Iz taekwondoa Aaron Cook, a inače Lionel Messi.
Jeste li praznovjerni?
Ana: Pa jesmo malo.
Mladen: Ja jesam, ali iz zafrkancije.
Mateja: Ma ja nisam...
Imate li moto?
Maja: U zdravom tijelu zdrav duh!
Mateja: Meni je ostalo u glavi nešto što mi mama uvijek tupi i ja se toga držim, a glasi ovako: "Ja to mogu! Ja to hoću! Ja to želim!
Antonio Š.: Ja imam! Što se može to se hoće i 3 braće kuću grade!
Šegi, misliš valjda obrnuto! Što se hoće to se može I složna braća kuću grade?!
Antonio Š.: Ma da to!
Ana: Ja bi samo htjela nešto reći. Da se zahvaljujem svom tati što nas je trenirao i dogurao do ovdje gdje smo danas, i Marija je kod njega ušla u repku i hvala mu na svemu.
I za kraj da vas još pitam idete li na more ili na pripreme?
Ivana: Prvo idemo s obitelji na ljetovanje u Dugu uvalu, a kasnije idemo na ljetni kamp na pripreme.
Antonio S.: I ja isto idem na more pa na kamp.
Antonio Š.: A ja sam, kad je završila škola, bio u Italiji u Gardelandu, onda idem u Vodice, onda idem na kruzer u Grčku, Hrvatsku, Italiju i Crnu Goru i na kraju na ljetni kamp.
Maja: Ja idem na Vir pa u Lošinj!
Eto ekipa. To je to! Slobodni ste. Je li bilo teško?
Svi: Nije!
Antonio Š.: A ja ne bi da bude kraj!
Hvala vam puno I nadam se da će te iduće sezone imati duplo bolje rezultate!
Sretno svima!
Svi: Hvala Nina! Bok!
|
